Sjedim na terasi, ispijam gusti, meki kakao, sunce me mazi, a ja zatvaram oči. Treći je dan proljeća, nije prvi kao u Azrinoj pjesmi, ali uživam kao da je posljednji. Još uvijek se osjeti energija mladoga mjeseca u zraku i ja maštam o svemu onome što želim ostvariti, živjeti u svome životu. I vidim mnoštvo bosih, rasplesanih stopala kako dodiruju travu, osjećam zumbule u zraku i miris trenutno dalekog ljeta, osjetim zajedništvo, pleme i rascvjetavanje. Osjetim festival i njegovo slavlje, radost, sreću. Osjetim kako se moja koža razmekšava, kako se srce otvara, kako ovo sunce topi svu tamu, sve stisnutosti koje su se uvukle, a da nisam ni primijetila. Neke i ostaju, ali ne bole, samo podsjećaju na svu paletu boja u meni, u nama, u prirodi, u mijenama. I osjetim kako se usne razvlače u najmekaniji osmijeh i kako se cijelo moje biće kupa u tome i smije. I osjetim da sam spremna izaći iz svoje kukuljice, s ovim proljećem, ali onako zaista, zaista ne skrivajući više čaroliju sebe. Osjetim spremnost da se na šumetličanskim livadama grlimo zajedno na festivalu Nove Zore, razmekšavamo, grlimo tamu i svjetlo, osjetim spremnost da budem dio zajednice i da zajednica, pleme bude dio mene. Osjetim spremnost i da obilja za sve ima, osjetim spremnost za surfanje na valovima mijena godišnjih doba prirodnih i prisutnih. I ostajem sjediti još neko vrijeme. Ova slova se zapisuju i tvore riječi i rečenice, a u mome srcu novi prostori se otvaraju i ispunjava ih žuborenje potoka iz šumice i festivalska pjesma i ples koji čekaju na nas, da dođemo, da stvorimo ono što jedva čeka da se stvori i živi. Nova Zora je dočekala svoje rođenje. Odoh još malo maštati i sanjati i stvarati jer tako se snovi i krenu živjeti. Uzmi i ti šalicu kakaa, kave, čaja, štogod te raduje i veseli i daj si malo maštanja o Novoj Zori uz sunce sa mnom, a onda ćemo rukicama i djelima zajedno oživjeti maštu. Cvijeta